udruga Vidarice
Snaga žene



Ne tako davno žene su se okupljale oko ognjišta i jedna drugoj prenosile iskustva i mudrost života. Takav način okupljanja u kojem su međusobno učile o odnosima, prenosile znanja, smijale se i plakale zajedno, zadržan je i danas u nekim «primitivnim» zajednicama. U skladu sa ritmom prirode povezane sa trenutkom, sa zemljom, te žene živjele su prihvaćanje ciklusa života. I pomagale jedna drugoj da se usklade, sazriju, odrastu.
Svojom civiliziranom sviješću možemo naći mnogo razloga protiv takvog života i osjećati se privilegirano ili slobodno jer ne dijelimo svoju intimu, svoj život sa zajednicom.
Takva predodžba je pogrešna. Zatvoreni u svoje svjetove u betonskim kavezima kao ptice u krletci mi živimo odvojenost od ciklusa i prirodnih ritmova života. Postojimo u glavi a od vrata na niže nas nema.
Kada se u jednom trenutku prekinula, odrezala linija ženskog zajedništva i prenošenja mudrosti i iskustva, žena je ostala sama, zatvorena, zaključana iza zidova, odsječena od učenja prirode života. Društvo je preuzelo umjetno upravljanje ciklusima i nametnulo ženi nove uloge zadržavši stare koje su kontrolorskom sustavu razmišljanja odgovarale. I tako je žena ostala majka, iscjeliteljica, vidarica tuđih rana, domaćica a uz to je postala dobra podrška i pratilja svome mužu, profesionalno sposobna, ona koja zarađuje. Uz sve trebala je voditi računa o svom izgledu i načinu komuniciranja, ophođenja s drugima. Jer ovo je doba tržišta u betonskoj džungli gdje opstaju samo oni koji se dobro nametnu izgledom, ulogama, vještinama i sposobnostima.
Od tih silnih uloga i traženja koje valja ispuniti ljudsko biće izgubilo je kontakt sa sobom, a žena k tome i kontakt sa svojom iskonskom snagom, svojim prirodnim ciklusima, svojim ženstvom i ženskim zajedništvom. Ostala je sama umorno ustrajavajući uloge.
Prirodna potreba za bliskošću i dijeljenjem života s Drugim, snažna potreba žene za stvaranjem, za davanjem života svemu i snažni instinkt za življenjem života sada i ovdje, pretvorila se u patnju, u potragu za nečim ili nekim ko bi donio ispunjenje.
Pod pritiskom nametnutih uloga, nesvjesne o čemu se radi, usamljene žene trče za snagom u Drugome, za ljubavlju, za vezom, za nekim (bilo čovjekom, metodom, religijom) ko će ispuniti njihovu čežnju, njihov život, zaštititi ih, odagnati strah ili bol.
U tim potragama svoju snagu predaju u ruke Drugome. Doživljavaju je kao slabost i daju je van sebe. Bez obzira da li svoje uloge nose svjesno ili nesvjesno u ženama i kad viču, kad se opiru, upravljaju čežnje za bilo kakvim oblikom davanja, stvaranja, izražavanja, za zajedništvom i dijeljenjem života s Drugim. Snaga žene je prokreativna, životna.
Najočiglednija uloga u koje žene uskaču je nesebično pružanje pomoći onima kojima treba, humanitarke, volonterke koje se u ime ljubavi i dobra odriču sebe. One koje nisu sebi važne jer je drugome potrebnije. Drugi česti i najmasovniji način u našem društvu jest voleća žena, žena koja voli bez obzira što joj Drugi priređuje.
Treći način iste čežnje, istog traženja ogleda se u mijenjanju partnera i postavljanju nerealnih zahtjeva životu i Drugome. U stilu «ako ne učini to i to znači da me ne voli, ako....» Tim «ako» fokusirana je pažnja na nekog van nas i svu snagu svoje prirodne potrebe žena troši u prazno, niti je «žrtvujuća», niti «davajuća» već je blokirajuća. I to je jedan od načina na koji predaje svoju snagu u ruke nekome van sebe, neiskorištenu.
«Ako sam dovoljno dobra, prihvatljiva zaslužit ću ljubav, sreću, ispunjenje» - učestali je neosviješteni unutarnji pokretač postupaka.
Žena može biti oštra, poprilično samosvjesna i ovakav motiv negirati, no to ne znači da njome iznutra ne upravljaju jednake potrebe i čežnje, to samo znači da je u buntu izvana prema kolektivnim represijama.

Zbunjene, nesretne, neispunjene, trpeće, odcijepljene od svoje prirode, potisnutih emocija, neizražene, žene pod pritiskom uloga sve više obolijevaju, posustaju.
Duboko u sebi osjećaju i znaju da je nešto krivo, da nešto nije u redu.
Odcijepljene od ženskog zajedništva misle kako samo u njima leži poteškoća, kako je to njihova narav ili bolest. Ne govore, šute. Naučene u patrijarhalnom društvu, totalitarnim režimima, tržišnoj civilizaciji da ne govore o svojim potrebama, strahovima, osjećajima, odgojene da je slabost sramota, potisnule su svoje emocije, potrebe, sebe i zatvorile se u unutrašnje usamljeno nezadovoljstvo i patnju, kao u kutiju.
Odgajane od majki koje su jednako tako izgubljene, usamljene,odrezane od ženskog zajedništva, od majki koje je društvo podučavalo stezi, krutosti,kontroli, kazni,odgajane od majki koje nisu znale ni mogle pružiti spontani izraz svoga ženstva, većina kćeri nastavlja životno putovanje na jednak način s dodatnim teretom i sve jačim pritiskom društva koje očekuje. Majke nam nisu mogle predati ono što same nisu znale ni dobile. Nisu nas mogle podučiti kako da budemo mudre, zadržimo sebe, svoju snagu, svoj izbor i put bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo. Nisu nas mogle naučiti kako da stvaramo vlastite granice a da to nije sukob ili bojno polje, kako da reagiramo na vrijeme i u trenutku s unutrašnjim mirom, a ne zakašnjelo pod pritiskom nakupljenih boli i frustracija, nisu nas mogle naučiti o kvalitetnim razlikama između spolova, ni kako da izađemo na kraj s opterećujućim razlikama...puno toga istinski bitnoga za život i odnose nisu nas mogle naučiti. Na leđima smo ponijeli njihov teret prošlosti i s njim ušle u novo još zahtjevnije i agresivnije doba. A unutar nas vrišti život, smisao, biće. Potiskujemo, racionaliziramo, opravdavamo, okrećemo se vanjskom kako bi našle sreću i zadovoljstvo, posvećujemo se izgledu, kupovanju, dajemo sebi vanjske oduške, učimo, čitamo, prakticiramo tehnike...neke od nas čine pokrete za koje se nadaju i vjeruju kako će ih ispuniti, osvijestiti, kako je to unutarnji rad. Zaplićemo se u misaone predodžbe o izbavljenju „ ako dovoljno dobro to napravim, ako pročistim sebe, ako se naučim nametnuti u firmi, ako nađem dobrog partnera, ako sam situirana, ako imam dobar izgled, titulu,pozornost, ako pomažem drugima, ako sam im potrebna,ako sam čvrsto na zemlji, ako sam duhovna, ako sam dovoljno seksi, ako imam određene vještine.......“-ako sve to ili nešto od toga, onda sam vrijedna ljubavi i pažnje, onda ću biti sretna i ispunjena.
Racionaliziranje i negiranje ovih unutarnjih pokretača samo govori koliko smo daleko od sebe. Zašto? Sve nabrojeno žene ne trebaju sebi uskratiti, dapače, što više istinskog davanja sebi stvari, učenja, posvećivanja, osnažuje, učvršćuje zdravu ljubav prema sebi. Ali snaga žene ne učvršćuje se niti raste iz uloga koje nesvjesno igramo. Zdrava ljubav prema sebi ne cvjeta iz imidža-lažne slike o sebi. Posvećivanje i istinsko davanje sebi ne razvija se iz ljutnje, nemira, bunta, otpora, tuge, boli, gladi, straha ili površnosti. Davanje sebi ne nastaje iz bijega od života, iz utjehe.
Tkogod čitajući ovaj tekst u sebi osjeti ljutnju, negiranje, podsmijeh ili emociju prezira trebao bi preispitati to što ga je izazvalo i potražiti za sebe u kojoj se ulozi nalazi ili kakvu imidž sliku ima o sebi. Žena koja posjeduje zdravu ljubav prema sebi i koja obavlja poslove bilo koje prirode, iz sebe iz onoga što doista jest, neće se osjetiti ugrožena ničijim razmišljanjem o motivima njenog rada i života. Snagu ne stječemo ulogom koju biramo, snaga govori iz nas, ona je ta koja bira put i način našeg izražavanja. Nosimo je u sebi i sve je imamo. Da li smo je svjesne, znamo li što je i kako je probuditi, zadržati, kako izbjeći epidemiju straha i nositi sebe, to je već pravo unutarnje pitanje koje zahtijeva rad.
Iscjeljujući sebe iscjeljujemo i društvo. Nema potrebe da se žrtvujemo predajući snagu Drugome jer od toga nema nikakve koristi, samo velike štete. Drugome pomažemo, dajemo kad se ne trošimo, kad je to što radimo proizvod našeg stvaranja, životne radosti,našeg užitka. Dajemo ono što imamo. Kako mogu dati snagu ili ljubav Drugome ako meni nedostaje? Kako mogu dati nešto što nemam ili je umorno, istrošeno? Kako mogu dati snagu Drugome ako je moj kapacitet mali, ako je ne obnavljam, ako ne znam kako je obnoviti?
Dobar pokazatelj da trošimo svoju energiju i snagu na više bespotrebnih pravaca, raspršeno ili na pogrešan način jest iscrpljenost i umor?

Snagu ne treba bacati vani, trošiti uludo, potrebno ju je održavati kao vatru na ognjištu u sebi i za sebe, a kad vatra gori na ognjištu grije i sve one koji su oko nje.
Što je to i gdje se nalazi snaga žene?
Pogledajte u svoje živote kolikom istrajnošću, izdržljivošću podnosite terete uloga, pogledajte koliku energiju trošite na bespotrebne stvari, na sitnice predajući im se jer «morate», pogledajte koliku silu snage trošite na zatomljivanje osjećaja, potreba, koliku snagu trošite na stvaranje iskrivljenih potreba, koliko se trošite da bi udovoljile drugima, nekome ili nečemu van vas, da bi na poslu bile učinkovite, da bi vas društvo prihvaćalo, da bi ispunile svaku rupicu onoga što smatrate da se od vas očekuje, da je vaša dužnost. Pogledajte kad ste usamljene, nesretne koliko energije potrošite da bi pronašle nekoga ili nešto da vas ispuni, koliku energiju gubite da bi održale sve što vam naiđe. Ili naprosto pogledajte koliko energije trošite ako se zatvorite same unutar zidova s osjećajima nezadovoljstva, frustracije, usamljenosti, grča, stresa, žaleći sebe svoj život ili život uopće. Još je mnogo primjera gubljenja energije. U uobičajenom i ne tako stresnom danu potrošimo tolike količine energije da bi mogle proizvesti struju makar za svjetlo u dnevnoj sobi.
Sva ta energija koju trošimo iz dana u dan za nošenje s ulogama i neprirodnim načinom života crpi našu životnu radost, strast, sokove, odnosi našu snagu.
Ne. Ne šaljem vas ovim pisanjem u šumu, premda bi češći posjet prirodi bio blagotvoran. Ne potvrđujem ovim pisanjem bezizlaznost i besmisao života. Energiju moramo koristiti. Štogod radile trebamo u to uložiti energiju, uložiti a ne bespovratno trošiti, bacati, gubiti, dijeliti.
Kad ne bacamo uludo svoju energiju čuvamo time našu snagu i jačamo je. Kad vlastitu snagu držimo u sebi, na okupu, naši životi postaju radosniji, ispunjeniji. Sve ono što radimo ide iz nas a ne iz tereta uloge. Svoju snagu ne smatramo slabošću. Ne dijelimo je svima i svemu što nam dođe ususret u obliku čovjeka, zahtjeva, traženja, tuđe potrebe, naše neosviještene čežnje, ne dijelimo je kolektivnim uvjerenjima i očekivanjima. Držimo je uz sebe jer naša snaga jest životna snaga. U njoj teku sokovi životne radosti, spontanosti, strasti i sadašnjeg trenutka.
Usađena povezanost žene s prirodom, s njenim ciklusima, ritmovima, mudrosti i iskustva proizašla iz te povezanosti, žive u nama kao sjećanja koja kolaju našim tijelom, nalaze se u našem krvotoku, našim osjećajima, potrebama, čežnjama.
Njegovanjem ženskog zajedništva, razmjenom međusobnih iskustava, buđenjem osjetila koja su vrata prema našem ognjištu, unutrašnjoj vatri, pomažemo jedna drugoj otvoriti putove prema sebi, svojoj ženi, osnažujemo ono što imamo, što jesmo. Budimo sjećanja pohranjena u našim tijelima, otvaramo se radosti i strasti života. Okupljanjem shvaćamo kako nismo same i osamljene u predstavi koja imitira život, kako naše potrebe, potrage, borbe, patnje... nisu drugačije, ne bacamo krivnju na svoju narav ili na drugoga, pomažemo jedna drugoj u hodanju kroz život s mudrošću. U ženskom zajedništvu učimo se koristiti svoju snagu na stvaralački način, onaj koji dodaje boju životu a ne oduzima životni dah.
Snažne, sretne i zadovoljne žene nose kvalitetu iscjeliteljica, vidarica, njegovateljica u sebi i ne moraju je dokazivati sebi ili društvu ulogom.
Žena koja drži svoju snagu uz sebe zna tko je i što je ispunja. Njen rad i život izražavat će ono što ona jest i time će obogaćivati zajednicu i društvo. Neće davati ono što nema, ili što njoj nedostaje i time ubijati sebe i pojačavati snagu beživotnih, iskrivljenih kolektivnih uvjerenja, koja se hrane ljudskim životima i sudbinama.
„Daj sebi ono što želiš dati Drugome i time ćeš Drugome dati ono što si mu želio dati“
„Daj sebi ono što tražiš od Drugoga i time ćeš Drugome dati mogućnost da to pronađe u sebi.“

Žena koja drži svoju snagu uz sebe i živi sadašnji trenutak, svojom strašću, zdravom ljubavlju prema sebi i životu, sunce je koje donosi toplinu, svjetlost je koja pokazuje put.

Daniela Peović

© Sva prava pridržana; Udruga Vidarice